Povestea "l.o.l." în Revista Beton - Belgrad

Ardijan Kučuku (književni sinonim: Ardijan-Kristijan Kučuku), autor je koji piše na albanskom i na rumunskom jeziku, dramski pisac, esejista, izdavač i prevodilac, autor više od 45 knjiga. Rođen je 23. avgusta 1969. u Pogradecu, u Albaniji. Završio je Fakultet istorije i filologije u Tirani 1991. godine. Predavač je i doktor komparativne književnosti na Univerzitetu u Bukureštu i rektor rumunskog Univerziteta nauka i umetnosti „Gheorghe Cristea“ u Bukureštu. Od 2013. godine izvršni je predsednik Evropske akademije izvođačkih umetnosti. Mnoga od Kučukuovih književnih dela prevedena su na više od deset stranih jezika.

preveo: Anton Berišaj (Anton Berishaj)

Uzalud se mučite, poštovani moji, podsmevao se Profa, ako niste u stanju ni da ovlaš skicirate nekoliko veoma jednostavnih stvari, kao što je na primer smrt. Ili ni smrt nije više tako jednostavna kao u mom detinjstvu?! Već je bilo prošlo tri sata od onih balkanskih i nigde na zidu se nije razaznavao neki trag smrti. Al' ni neki trag života dostojan radoznalosti se nije dao primetiti. Inače, bio je to veoma naporan dan. Za samo 24 sata čovečanstvo je proslavljalo Svetski i/ili Međunarodni dan: Pozorišta lutaka, Dece ulice, Down sindroma, Borbe za iskorenjivanje rasizma, Borbe protiv nesanice Poezije. S druge strane, neki od njih su Profi promenili nadimak i potajno su ga zvali Star (od Staratelj).

- Jel' ti se sviđa, Stare – upita ga jedan od njih.

Ne hajući za taj podsmevajući nadimak, Profa ispravi naočare i zagleda se u zid.

- Ako bi mi još samo rekao šta si hteo da kažeš...

Umetnici su stajali poređani pred zidom koji je bio određen za skidanje uroka, i stvarali. Ne zna se odakle je bila stigla direktiva da se još uvek slobodni zidovi u naselju pokriju slikama, crtežima, mudrim izrekama i znacima, ali činilo se da je dečurlija bila nadahnuta. I nije to bilo nadahnuće koje je izviralo iz nekog detinjastog ludovanja, niti čak od nekog nasleđenog. Sa ispucalih, prljavih i trošnih zidova trebalo je slikama skinuti uroke. Jer nije se uzalud govorilo: mozak postaje ono što oči vide. Vremenom, takoreći nijedan zid neće ostati prazan, nem, jednobojan ili „besmislen“. Umesto nekadašnjeg zida, oči prolaznika, posebno onih koji nisu znali što je to govoriti sam sa sobom, mogle su već sada da zapaze čudan prizor, koji je trebalo odgonetati. U i oko njega, među molerskim merdevinama, razbarušenih glava i ručica uprljanih bojama, koje nisu podsećale ni na kakav zločin ni na potrebu da se ruke operu, pokolenje budućnosti, ono koje će nam isplaćivati penzije, kako se obično zvalo, pokušavalo je da se izrazi što jasnije, što ubedljivije. A ako je istina da Bog gleda svet očima dece, pomislio je Profa, bilo je lako zamisliti užas i patnje Boga. Jer, nisi mogao verovati da je svet postao tako neshvatljiv. S druge strane, makar i samo za učešće, koliko god kratko i mutno, u patnji Boga, dan je zasluživao svu tu muku.

- Evropa, Stare, Evropa! – reče dečkić.

O scurtă poveste despre lărgirea spațiului

Vasile Andru (1942-2016)

Dificultatea de a-l vorbi de rău sau de a-l bârfi, dovedea că Andru trăieşte ca puțini alții, iar dificultatea de a-l vorbi numai de bine rămâne acum o dovadă că n-a murit clasic, cum obișnuiesc s-o facă cei mai mulți dintre noi. Încă trăim într-o lume plină de oameni pragmatişti, care se grăbesc să-i considere pe ceilalți morți, la cea mai neintenționată rănire a orgoliului, dar care nu sunt deloc realişti, mai ales față de propria valoare. Probabil din această cauză singurele urme pe care aceștia le lasă sunt rănile în sufletele altora. Iar mutarea lui Andru m-a tot provocat să aprofundez una dintre numeroasele sale întrebări aforistice (Cum să trăiască omul bine, ca să moară sănătos...), ajungând la Cum să trăiasca omul discret pentru a muri frumos, apoi la Cum să se mute omul dintr-un spațiu pentru a trăi frumos după propria absență.

Citisem despre Andru la sfârșitul anilor '80 în Albania, într-o revistă literară ajunsă la biblioteca Facultății de Istorie și Filologie a Universității din Tirana. Și fiindcă pe atunci știam o română destul de precară, pe care o completam cu pagini încă nescrise în albaneză, mă convinsesem că era vorba despre un scriitor clasic, decedat de mult, sau care scria ca și cum ar fi mort. Într-un fel ne asemănam. Era un soi de regăsire întru empatie, dar și un straniu mijloc psihologic care mă liniștea de câte ori eram prea convins că voi scrie ca un mort, fără a putea publica ceva vreodată și fără a cunoaște personal vreun scriitor de altă limbă.